Bosna

I ne samo Bosna... Nego i šire, jer se osjećam građaninom cijele regije, može se slobodno reći Jugoslavenom...

17.03.2009.

Politikin Zabavnik, 1. dio

Kad god bih se odlučio pisati priču, pod ruke bi mi pala neka ovako jugonostalgična stvar, kao što je npr. Politikin Zabavnik. Kupio sam ga nekoliko puta u zadnjim sedmicama i nisam se pokajao. Potpuno je ostao isti, kao i nekad. Trećinu lista čini strip, trećinu zanimljivosti, a trećinu nauka.

Ipak, i pored raznih pritisaka, pa možda i zahtjeva za većim srbovanjem, većinu vremena su ostali onakvi kakve ih pamtimo. Moguće je da list poput Zabavnika niko nije ni dirao, ali nekako smo navikli da u našim krajevima još od malih nogu od djece prave fašiste, pa je onda Zabavnik pravo osvježenje. Nažalost, zbog autorskih prava, nema više Disneyjevih stripova, ali Hogar i Garfield imaju svoj šmek, pa tako strip ne zaostaje za kvalitetom.

Takođe, kad god bih počeo pisati nešto, bilo to na blogu ili za sebe, uvijek me prati neka naša, stara muzika, kao što je sada. Trenutno ide "Zadnji voz za Čačak", a prije toga sam slušao Indexe i Lačni Franz. Sad će Leb i Sol, pa Galija, a zatim Prljavo Kazalište.

U tom smo sastavu, plus dvoje Albanaca s Kosova, sjedili jednom u Amsterdamu, u određenom holandsko-jugoslovenskom društvu. I pored svih "blagodati" kapitalizma, složili smo se, a time i potpuno zabezeknuli Holanđane, kako bismo svi radije živjeli u Titovoj Jugoslaviiji nego u njihovom kapitalizmu.

Nekako im se nije dalo objasniti kako je Shkelzenov otac (Albanac iz Gnjilana), inače VKV stolar, često imao primanja veća od njegovog direktora, inače inžinjera. Radio je u Energoinvestu, a po Shkelzenovim riječima, vagona se nije moglo proizvesti koliko se moglo prodati. Uz to su nerijetko išle dnevnice, prekovremeni plaćeni rad, 28 dana godišnjeg odmora, socijalno i zdravstveno osiguranje, a ako bismo se eventualno mnogo razboljeli, imali smo Ljubljanu i njihovu evropeiziranu kliniku, na kojoj se i sam drug Tito liječio. Lirim Fevzi, Shkelzenov otac, završio je osnovnu i srednju školu u rodnim Gnjilanama, odnosno Prizrenu. Nije ni izašao iz škole kako treba, posao ga je već čekao, Energoinvest mu je obezbijedio stan, a čim je dobio Shkelzena i njegovog mlađeg brata Rizaha, dobio je zamjenski stan u centru Prištine. Mogao je birati između Skopja, Tetova, Čačka i Sarajeva, ali je Lirim ipak ostao blizu rodne grude. Bio je samo VKV stolar.

Nije im se dalo objasniti da su moji roditelji 1979. godine od svojih radničkih plata isfinansirali zemlju i kuću na moru, dva auta, putovanje u Istanbul i finale Kupa šampiona u košarci, na koje su putovali čak u Grenoble. U čast Bosnine titule evropskog prvaka, u Grenobleu su kupili Spačeka, koji je služio dobrih deset godina i prošao čak tri kontinenta. Putovalo se od Španije i Francuske, preko Balkana i Turske, pa sve do poluotoka Sinaja, gdje je otac služio rezervni vojni rok, u sastavu UN trupa. I danas imam sliku iz Sharm El Sheika, gdje je iza njega sami bijeli pijesak, a danas je to centar grada. Te godine smo dobili i još jedan stan, doduše na Dobrinji, a navikli smo živjeti u centru, pa smo imali razloga biti kivni na stanodavce. Naravno, ponovo na Energoinvest. Sredinom osamdesetih godina, moje dvoje roditelja su imali plate od ukupno četiri hiljade maraka. A znamo svi koliko je marka vrijedila tada.

Nije im se moglo objasniti da je Elenina porodica živjela u centru Skopja, u stanu od 140 kvadrata i da su plaćali mizernu cifru za kiriju, nešto kao današnjih tridesetak maraka. Kad joj se otac razbolio, potpuno besplatno je operisan u Ljubljani, i na račun države vraćen kući, nazad u Skopje. Majka je u isto vrijeme bila trudna s Eleninim mlađim bratom, Angelom. Zbog "izuzetnosti situacije", dobila je pravo na potpuno plaćeno bolovanje u trajanju od tri godine. Angel i danas osjeća posljedice od prekomjerne majčine brige. Nikako mu nije odgovarala njena njega toliko dugo. Zar nije ljepše u kapitalizmu, kad te mati, već nakon dva mjeseca, uvali dadilji i viđaš je tek nakon 6 sati naveče? Milina...



Nije im se dalo objasniti da su Levovi baka i deda postali tehnološki višak u velenjskom rudniku, jer im je nova država, Slovenija, po svaku cijenu morala ući u Evropsku Uniju, pa je rudnik morao biti prodat stranom kapitalisti. Nikada nisu mogli uvezati radni staž, a upravo su obečašćeni radnici rudnika Velenje organizovali na desetine protesta u novom mileniju. Nažalost, bez uspjeha. Čika Borut mi je rekao, prilikom moje posjete Mariboru i susretu s njim kako "oni nismo nigdje otišli, neki jesu u EU, mi smo ostali u dobu kralja Aleksandra", pritom pokazujući na zgradu Vlade, koja se vrtila na dnevniku. Šta god to značilo, jasno je da dedu Boruta i baku Maricu danas izdržavaju njihova djeca, te nešto malo, socijalna pomoć.

Holanđani takođe nisu shvaćali kako ja i danas mogu skijati i plivati u istom danu. Ujutro u 8 sam na Kupresu, a već u 12 sam u Baškoj Vodi. I to, ako ne žurim, nego napravim pet-šest žica, pa tek onda sjednem u auto i uputim se prema Hrvatskoj. Ako je mjesec maj ili oktobar, ovo je potpuno izvodljivo.

I onda tako zamišljam... Sjedim na kafi u varaždinskoj "Gradskoj Kavani", čitam Politikin Zabavnik, slušam Leb i Sol i čekam druga Stoleta iz Bora, da naiđe, po povratku iz šopinga na Balatonu, pa da zajedno idemo na utakmicu Dinamo - Željezničar. Godina je 1985. Nakon Leb i Sola, na radiju ide pjesma Đorđa Balaševića...

Ćute Brazilci, Italijani
Amerikanci negde po strani
Ćute i uče ko pravi đaci
lekciju drže svetski prvaci

Bosna
<< 03/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


Фаворити

Контакт
smetljarnik(at)yahoo.com

Блогери вриједни пажње

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
149365

Powered by Blogger.ba