beats by dre cheap

Wartburg, Zastava, Yugo, Lada...

Kada se sjetim istočno-njemačkog automobila marke Wartburg, nekako se osjećam sjetno, čak i ako je ova rečenica puki pleonazam. Lutajući kroz Jugoslaviju, naišao sam mnogo puta na neke od automobila pomenutih u naslovu. I često sam o tome razgovarao s prijateljem Milanom Petrovićem, koji ima vrlo slična razmišljanja kao i ja, glede starog i novog sistema, te novih vrijednosti u našim društvima. I uvijek bismo se složili, kako miris "Stojadina", dvotaktnog Wartburga ili Lade Samare nikad neće otići iz naših misli, vjerovatno sve dok ova vozila potpuno ne izumru. I Milan i ja sada vozimo mnogo bolja vozila, i nekome bi se činila ova moja priča kao jedno obično izmotavanje, kao iz pjesme "stari nam je post'o fora, kantonalni ministar".

Vozeći se na more, sa svojih 17, odnosno 18 godina, imao sam priliku osjetiti Wartburgove čari. Doduše, nije bio dvotaktni, nego s Golfovim motorom, ali to nije doprinijelo da manje smiješno izlgedamo. Ljetujući 2000. godine uz pomoć Wartburga, bilo nas je četvorica i nije bilo policije koja nas nije zaustavila i pretresla. Naš drug Ado bio je pod posebnom prismotrom, jer ima vrlo male oči, pa zbog toga izgleda sumnjivo (tj. napušeno ili pijano). Wartburg je izdržao sve napore, putovanja od Makarske do Baošića, i preko cijelog Pelješca. Svi su nam se smijali, a mi smo i dalje kulirali, tražeći još više razloga da od sebe napravimo budale. Vrhunac se desio kad smo došli po jednu od naših vrlo uglednih prijateljica, da je vodimo na Korčulu. Imali smo gumeni čamac na galeriji, naravno napuhan (jer nam se nije dalo puhati ga ponovo), a u prtljažniku pomiješane mirise suhog mesa i Adinih čarapa. Meli se, naravno, zgrozila, ali je previše voljela mene kao druga, da bi odustala od izleta. Anegdotu i danas prepričava kao jedno od svojih traumatičnih iskustava.

[URL=http://slike.hr][IMG]http://slike.hr/slika/800pxcarladarussian0.jpg[/IMG][/URL]

Vozeći se kroz BiH, Dalmaciju, Makedoniju ili Srbiju, čovjek može naići na mnogo "Fića", "Peglica", "Stojadina" i sl. Jedan od naših kućnih prijatelja, gospodin Tonči, ima "Peglicu". Puni naziv je Fiat 750, a godište 1979. Dakle, tridesetogodišnja "Peglica" je i danas u životu, ali tih godina je izgledala i zvučala kao da će svakog slijedećeg trena izdahnuti. Tonči je imao oslobođena samo prva dva sjedišta. Na druga dva (ili tri!?, kako inače piše u saobraćajnoj dozvoli) stajali su dijelovi. Pomislio sam da ima još jednu "Peglicu" pride, u slučaju da se bilo koji dio pokvari. I haman da je bilo tako. "Peglica" bi se kvarila do mora i nazad barem pet - šest puta, a Tonči bi je uredno popravljao i nastavljao svoj godišnji odmor. Na moru je plaćao mjesto za nju, i spavao u njoj, štedeći novac, ali i pokazujući skromnost. Tonči nije nikad bio škrtac, nego jednostavno nije trebao ništa bolje. Uživao je u skromnosti i pateći se u dotrajalom i malom automobilu. Ostajao bi i po dva mjeseca na odmoru, budući da je bio prosvjetni radnik, pa mu je raspust to dozvoljavao. Sada Tonči ima Zastavu 128. I ona se stalno kvari. I nju stalno popravlja. I s njom ide na more, ali češće, jer je u penziji. I u njoj spava. I ona mu pravi društvo mjesecima na hrvatskoj i crnogorskoj obali.

Čika Muharem je bio jedan od rijetkih koji je vozio Lade. Desetine Lada prošle su kroz njegove ruke, i za svaku je tvrdio da je "najbolje auto na svijetu". Iako je samo posljednja, Lada Niva, imala normalnu potrošnju, nikad ne bi ni riječ rekao protiv bilo kojeg svog automobila. Lada Samara je jedini tip Lade koji sam zapamtio, ali i prije nje je vozio neke od onih brojeva (tipa Lada 1293, šta god to značilo). Čika Muharem je uvijek tvrdio da su Volvo, Volkswagen, Audi, Renault ili Peugeot "američka smeća" i kako mu je draže rusko govno nego američka torta. Nije se obazirao na naša objašnjenja kako su sve ove marke evropski automobili, jer je to za njega sve bilo potpuno isto. Posljednja Lada, tipa Niva, koja se penje uz najgora i nemoguća brda, sahranila je čika Muharema. Naime, vraćajući se s Bjelašnice, Lada je proklizala i nikakav ABS mu nije uspio pomoći. Shrvali su se zajedno u provaliju i u ljubavnom zagrljaju i umrli. Vatrogasci su je izrezali da bi izvukli Muharemovo tijelo, ali je bilo kasno. Lada se više nikad nije provozala. Od tada, nekako mi se čini da ih i ne viđam na sarajevskim ulicama. Možda je svaki vozač neke druge Lade odustao od daljnje vožnje. U čast čika Muharema. Ili jednostavno to nisu dobra kola?

[URL=http://slike.hr][IMG]http://slike.hr/slika/yugo2.jpg[/IMG][/URL]

Tata je vozio Zastavu 101, ili popularnog "Stojadina". Jedna od rijetkih anegdota koju pamtim je izrugivanje naših tablica "PE", koje su označavale kosovski grad Peć. Tokom ljetovanja na Pelješcu, jedan od Dalmatinaca se nije mogao čudom načuditi kako je moguće da neki "Pećanin" može doći do Pelješca i kako još "sekunda fali da mu Bosanci i Albanci sagrade džamiju u avliji". Taj "Stojadin" nije dočekao rat, jer ga je tata zamijenio za Bubu iz 1972. godine, a prije nego što je napunila 21 godinu, granata ju je presjekla i poslala u zaborav. Kasnije je presjekla i tatu, pa nam više nije bilo do Bube i očuvanja kapitalističko - hitlerskog oldtajmera. Zastave danas vozi srpska policija, i vjerovatno neuspješno pokušava uhvatiti svoje kriminalce. Sve dok im Francuzi ne pošalju i posljednju isporuku doniranih Pežoa, koji će zamijeniti plavobijela milicijska kola.

Wartburg s početka priče još nije dočekao kraj. Sada ga vozi neki gospodin sa Pala, koji je dao cijelih 2200 KM za njega, diveći mu se i zaboravljajući kako je mogao i Golfa za te pare uzeti. Kaže da nije došao u Sarajevo od osamdeset četvrte, kad mu je sin volontirao na Olimpijskim igrama. Dobrovoljno je kopao kanale gdje god bi trebalo, a Obalu vojvode Stepe je, kako kaže dobričina s Pala, "sam prekopao dvaput". Nedavno sam, prolazeći kroz Pale, ugledao Wartburga kako veselo prducka vozeći se prema Jahorini.

Tokom boravka u Kruševu, prvom i posljednjem Tošetovom prebivalištu, stekao sam dojam da je vrijeme stalo. Svi ovi automobili su sasvim normalna pojava u tom malom makedonskom gradu. Toliko mi je bilo lijepo gledati tu socijalističku idilu, da sam poželio ne vraćati se iz Kruševa jedno vrijeme. Iako sam samo dan ranije plivao u Ulcinju, a u Kruševu hodao u zimskoj jakni, nije mi smetala šetnja unedogled, brdovitim i hladnim kruševskim ulicama. Hotel u kojem smo bili smješteni ima narandžaste pločice u kupatilima, stare prozore i vrata, radijatore od prije trideset godina i vinkovački crijep. Na stolovima u restoranu su karirani stolnjaci, koji se svakim danom nanovo peru. Svaki ključ ima ogromni drveni privjesak s Titovim likom. Doručci, ručkovi i večere su jednako ukusni kao i u hotelu Košuti, na Jahorini, 1990. godine. Posebno se pazi da se spremi obrok i za muslimane. I tako zadnjih trideset godina. Kafa košta simboličnih 20 denara, a spravljena je s puno entuzijazma, i svaka naredna prija više od prethodne. A ja, svakim pogledom vani, ugledam neko drugo drago vozilo. A i mnoge me druge stvari vežu za taj period. A onda pomislim, "pa jebote, nije mi 50 godina, da se tako svega sjećam".

Ali izgleda da jeste. Iako sam fizički dvadesetšestogodišnjak, moja mi djevojka često kaže da sam "čiča" i da ne može da vjeruje da se sjećam utrke Alena Prosta, iz Silverstonea 1987. godine. Imam i album sa sličicama iz te godine. Ayrton Senna je vozio Lotus. Valjda ono što je lijepo kratko traje. Ali ostaje zauvijek u sjećanju.

Bosna
http://bosna.blogger.ba
18/05/2009 04:19